ret sa Bogorodicom nije tek viđenje Gospe s oreolom, već izlazak iz sebe, događanje
ljubavi koja ništa ne zadržava i ne završava, ništa ne konstruiše, ne traži:
i stvari će se smanjiti, biće tako malo, i mi ćemo se smanjiti
(u ljubavi se sve tako brzo smanjuje,
ljubav je ono što može da stane u malu šaku,
trunčica, tek mrvica je ljubav).
Teologije budućnosti neće biti ako ne bude jednostavna – to jest ako ne bude
malena evanđeoskom malenošću i jasna bistrinom dječjeg oka, ako joj slovo ne
bude potkrijepljeno osvjedočenjem o neizrecivoj tajni Božje ljubavi! (Ante Mateljan)
Posvuda po knjizi Ave Maria! rasute su te trunčice i mrvice ljubavi, te šačice
otvorene za ljubav, kao zenice otvorene za beskraj, pa su valjda zato, u onome
kad bih i biću tu poezije i ljubavi, i ova knjiga i ova ljubav mnogo više od onoga
što smo navikli da, kao više i bolje, podnesemo: Koliko se vi volite, bre! U onome
tada ću, u konačno, u znaću – dakle voleti, voleti i da volim – subjekt Boškovićeve
poezije, pustolov budućnosti, susreće Boga. Na istom su mestu, u živom, oni koji će
se, u ljubavi, iznova roditi i Bog, koji u ljubavi stvori sve žive duše. U tom svitanju
večnosti, u ljubavi iz beskraja, u životu iz Boga, stihovi su poput dva polumeseca što
se šuškaju jedno uz drugo, poput srca što će kucati zu-zu, ja-ki-ca, poput strana koje
će se sklopiti i postaće svet:
(Vidi, vidi, stvaramo svet!),
I gledaćeš me kako vezujem pertle, umivam se (prvi put),
I nećemo sedeti na betonu da se ne prehladimo,
I gledaćeš naše cipele, crvene starke, dolaze, idu same
(tup-zvec-tap-zvec),
I starićeš uz mene, Šapice, Ә Ә Ә
I zasadićemo na terasi ledene muškatle i bosiljak,
Za mene – dan i noć
(I stvori Bog dan i noć!)
42
Kada se peva iz osećanja beskraja, iz cvetanja dlana našega Boga, kraja i smrti
nema, vremena nema, a u svakom glasu, slogu i reči (kao u Amen: nemA, nemA, nemA),
odblesci su večnog svitanja. Jer svaki se glas, slog i reč mogu okrenuti u ništa sebe,
rascvetati u nešto mnogo više od sebe: Ә Ә Ә. Ali kakva će biti ta melodija svitanja,