Ave Maria! jeste čisto događanje ljubavi. Pisanje, biće i ljubav jedan su isti
događaj: ništa sam, volim, pisaću, biću. Ali kada vidi lica i priziva imena ljubavi,
Boškovićev subjekt svestan je koliko je tradicija pevanja o ljubavi istorija stereotipa,
jezičkih trikova, mangupskih štosova. On dobro zna da stihovi mogu biti uragan, ali i
kese što ih bakice skupljaju, peru i suše na terasama, te je potreban odlučan prestup:
ne biti pesnik, ne kazivati o ljubavi, već izmicati sebi, jezik i biće stalno tražiti u onome
drugog jezika i drugog sebe. Zato je za Boškovića pesničko jesam, biću nepovratno
određeno onim kad bih bio pesnik. Ne, dakle, u zaokruženom jeziku i u uokvirenom,
stereotipnom sentimentu, već u obeskrajenom drugom jezika i života, u onome još
ne i samo tako uvek već da, do čega se dolazi izmirenjem sa ništa sebe, Bošković
može da pronađe ono što piše. Stoga kad bih permanentno prethodi, kao poetički i
ontološki uslov, onome jesam, biću i pišem, zapisaću. Prema tome, čas koji bi došao već
je tu, došao je upravo zato što nisam, ne znam, nije. Čudesno su zbunjujući i leeeepiii
ti stihovi Dragana Boškovića, jer otkrivaju nepodležnost vremenskim shemama,
kauzalizmu antičke logike, te samo ono što postoji tako da će, kao beskrajno, tek biti i
uvek više će biti, za njega je ono što je tu, u dolasku, došlo:
i došla bi, došla bi, evo je, Bogorodica, dolazi, doći će pesma,
evo je, tu, tu, došla je, Dođi, beBoooo!
Subjekt Ave Maria! nije vetar i nije tišina, ova poezija nije sećanje na susret sa
jednom ženom, niti refleksija o suncu koje ne sija, ni lament o dolascima i odlascima,
ova knjiga nije poetska varijacija mariološkog narativa. Subjekt Ave Maria! BIĆE ve-
tar, u jednom postprostornom TU, kao onaj koji će biti vetar, pa i tišina velika će biti
i sastaću se se jednom ženom, te i sunce neće sijati, a ona će prošaputati: Kada ćeš mi
doći? Savršeno sećanje na budućnost! Istina postojanja je u budućem, toga se treba
nadumno, ontološki setiti, tome pevati. Jer će ona zapaliti cigaretu tako kao da nešto
krade, sećate se. Pevati odnos ljubavi moguće je ukoliko se na mestu ljubavi prepozna
ličnost kao ono što voljenjem ona postaje (Episkop Ignatije (Midić). Zato i svi odlom-
ci sveta, pogledani kroz voljenje, postaju deo te ličnosti, obudućeni, zavoljeni, oslo-
bođeni. Umiiiiiiiiiiiiiireni. I on će biti kao onaj koji će doći, jer je osetio kako u voljenju
ona sebi i njemu dolazi. I zato tu nije tek prostor, i zato je ona došla, i zato je Dragan
Bošković već otišao. Jer i Božja budućnost je u našem odgovoru, u čovjekovom ’neka
mi bude po tvojoj riječi’, u ovome svijetu sada i u svakom danu sutrašnjice (Ante Mate-
ljan). Za subjekta koji je došao jer se sav predao onome doći, kao prethodnijem, sus-
41