TE-DEUM:
dum-dum, tu-da-dam-dam, tu-dum, TE DEUM!
Tek nazalno: VOLIM TE!
Kada je budućnost tu, onda se lako i bezbrižno može na svaku stranu, ka svakoj
geografskoj tački, ka svakom kulturnom lokusu, a da ništa od toga ne usporava, ne
opterećuje. Onda zaista, kako Bošković voli da kaže, sve može! I ova poezija je baš
takva, „sve-možna“. Bez poetičke deklaracije, bez stilskog kanona, bez referencijalnog
probiranja, bez metričkih ograničenja (cela knjiga jedna je pesma!), kao i, mada
saopštava o najvažnijem, bez ontološke pedagogije. Ave Maria! ne ispoveda kako
treba postojati, voleti, govoriti, umreti, radovati se. Ona je rasterećena estetičke
teologije, humanističkih manifesta i baš zato je tako blizu čoveka, blizu Boga. Zato je
toliko poezija. Kao da su odlomci svega što je ikada u biću Dragana Boškovića kazano,
verovano, prećutano i osećano, gubljeno i dobijano, nanovo skupljeni, svezani,
osijani, nekim pojačanim, ceo život usavršavanim, magnetizmom stremljenja govoru
bića, Bogorodici, Bogu. Možda je to poeto-teo-okrepljenje najuočljivije u domenu
rastvaranja i fluidizacije jezika, koji je Bošković učinio više svojim, više živim, više
višim, pa i kad u knjizi piše da si onaj koji jeste, onda piše J i H i V i opet H, a sve su to
samo slova, slova, slova, HA-HA-HA!. Jer kada postanemo jedan osmeh – (celim telom:
HA-HA-HA!) – onda nismo samo to, već i nešto poput velikog šapata blues-a, možda tek
ritam talasa Jonskog mora, a možda i otkucaj srca pokojne Klanateljice Krvi Hristove,
časne sestre Ines. U tom jeziku, slobodnom od sebe samog, u nama slobodnima od
jezika, od njegovih putanja, ugrušaka, od njegovih cilindara i (još uvek) hrizantema,
srešće se Bogorodica, Gospod i grad: Teotokos, Te Deum, TU-DUM. I nekako baš kroz
ove glasove – T, E, O, S, D, U, M – prolaze zvučne magistrale knjige Ave Maria!. U
dolasku Teotokosa tek se čuje TU-DUM (kao da tim TU-DUM na nekom svom jeziku
Bošković kaže „ja“), da bi se oboje, u Tedeumu, našli zagrljeni pred Gospodom. Zato
Ave Maria! jeste sve to: Dragan, Marija, Gospod, reči, hvala, himna, dolazak, zagrljaj,
ljubav – tu:
40
jer ljubav se vidi, jel da?
(Vidi, vidi, vidi je!),
ona ljubi, ljubi, ljubi, ima lice, prezime i ime, ljubi,
oh, Gospode, Lord, Lord, Lord, vidi, ima lice, ime
(ni-na-ni-na-ni-na)
ona ljubi, ništa sam, volim, dolazim, tu...