39
ne samo da može da krene u susret Bogorodici, već u taj susret koji pesma već jeste poziva i sve nas, menjajući onim što živi sebe, menjajući poezijom i Bogorodicom koja kroz poeziju dolazi i čitaoce. Kada se mir njenog: Dođi! prelije na nas, već na prvoj stranici ove velike pesme – i u kojoj se, što je brža, sve više smirujemo – onda je teško sabrano misliti o tome šta čitate, jer ono Jen-dva-tri-dva: Idemoooooo!!! i ono Biću tu kao onaj koji ću biti tu postaju zajednički izlazak, pomamni ples u višeglasu, zajedničko( a opet samo njegovo) biti u onome što će biti. I nema više povratka u neku uzdržanu, akademsku, „ objektivnu“ misao. Nas takvih više nema! Počinje zarazna sloboda od sebe samih, kada tu više nije ni u očima, ni u ogledalima, već između njih, ni u ulicama, već na njihovom uglu, ni u budnosti, no na litici buđenja. I sve to, između stvari, na rubovima sveta, na liticama svesti, slobodno od slika, od odnosa, od sebe, postaje mogućno za nešto odista drugo, pa kad na Božje Dođi! istinski odvratimo doći ću, biću tu, onda će to biti u zagrljaju Bogorodice, na njenim grudima, u velikoj promeni svega i svih: tek ću doći, miran i blag.
Ave Maria! Dragana Boškovića ukoračuje, bez velike drame, i u smrt, ali ne radi uprizorenja modernističkog nihilizma, već radi nalaženja drugosti samog umiranja: ljubavi. Kao da se odaziva Rastku Petroviću, Bošković otkriva jednu nadmoćnu ljubav, čije radosno i svetlo događanje postaje taj ton, this is the girl ove knjige. Cela ova velika pesma ne kao da tek podrhtava ili treperi, već razigrano i neobično zvučno izražava i svetkuje svoje ljubavno biće. Ali to je više nego tek akustični bekgraund, jer što je ova poezija zvučnija, Bošković je više tamo. To više i nisu stihovi koji se polagano čitaju, na nivou uočavanja znakova i semantičkog sabiranja, to je veliko združenje glasova ljubavi, jedna turbulencija budućeg i ljubavnog, što se netaktilno, nadzvučno širi i ubrzava. Boškovićeva pesma otvara i ispražnjuje potencijal smrti, jer je od onoga kada bi smrti bilo, kada bih umro jače to što se u njoj, u onome ništa sebe, pronalazi kao glas ljubavi. I baš to ništa, dakle to posred smrti
uspelo bi da dođe do reči i tako milo izgovori: VOLIM TE
( ništa sam, volim!), a čulo bi se, kao što će se Red alert čuti, gong, ring-ring, bas-bubanj zvona sa crkve Svetog Silvestera, čulo bi se, čuće se, dođi, slušaj, slušaj, psssst, slušaj, evo ga, dolazi, treći nebeski bubanj: DUM-DUM, TU-DUM,
39