38
slede neće dodirnuti brod čiji beli trup klizi po vodi naših pogleda, osećanja, odluka za
poeziju i naših želja za ljubav – Ave Maria! Pesničku lađu o kojoj bi svako dobre volje
mogao kazati silne, blistave reči, koju mogu, umirujući se rečima Vojislava Karanovi-
ća, smatrati za simbol, za metaforu, za treptaj – u mojoj svesti, ili u jeziku. Koju mogu
uporediti sa telom labuda, pa onda videti sebe na nepokretnoj obali. Potom poznati,
nakon što lađa izmakne, reku opustelu nenadanо i, zgaslog elana, skupljati preostalo
perje što lebdi u vazduhu. Pomiriti se, napokon, sa tim da bi o njoj uvek trebalo govo-
riti bolje, lepše, podrobnije, prijateljskije, nežnije i pouzdanije, sa više dobrote, nego
što će to iko ikad učiniti. A ipak, Ave Maria! toliko je snažno TU da, uprkos biću pesme
koje, kad god pogled krene prema njemu, kao Bodlerova prolaznica, izmakne, nije
moguće, pred ovom velikom pesmom, reći nikad više. Postoji jedan ton, nadpoetički
ton dejstva Ave Maria!, jedna munja više, koja čini da zajedno sa bićem pesme ode,
kud i pesma prelazi, bar nakratko i sam čitalac. Mogao bih dakle, Boškovićevoj velikoj
pesmi, po dovršenom čitanju, da ispovedim: Zar ću te samo u večnosti ponovo sresti?
I to bi bilo tačno. A ipak, ne iskustvo razdvajanja, izmicanja, već iskustvo pripadanja
ovoj pesmi i skoka u nju, doživljaj vrtoglavice u njenoj blizini, brzini i lepoti, otkri-
će vlastitog uranjanja u pesmopad, slivanja sa pesmom, razlivanja sebe kroz stihove
ono je što iskustvo njenog čitanja čini umirenim, zadovoljnim, punim, jer – pesmi se
može pripadati! Ne na tek jedan dan, izgubljen sam, poput Ćamila, za svet, za istoriju,
zapao u ništa sebe, ali na novi način zadobijen za sebe – sa očima usred stihova Ave
Maria!. Usred jedne večnosti za koju sam nem i slep, ali koju, dok mi stihovi Dragana
Boškovića govore, osećam da mi ta večnost, u kojoj sam, otvara zenice, da mi šapuće,
da mi dopušta da, stihovima Ave Maria!, i ja progovorim. I, zaista, kad bi se govorilo,
samo bi ovim stihovima trebalo govoriti.
Ave Maria! počinje iz poziva, iz osećanja da je poezija kao odgovor nastavljanje
poziva. Mariološki horizont otvoren je kako bi se pesničko biće nove knjige jasno
odazvalo onome što mu, kao knjiga The Clash, prethodi, kao i onome što mu, kao Ma-
rijino Dođi!, predstoji. Ako je evanđelje Bogorodice svima obećano od proroka, svetih
tekstova, otkuda dolazi poziv i izbor da se u tome obećanju on, Dragan, ispuni? Nema
teoloških mistifikacija, reč je o poetskom zavetu u kome kroz akorde i melodije, kao
priziv i rad same poezije, kao što je završnom pesmom zbirke The Clash i bilo najavlje-
no, njegova Bogorodica dolazi – i već je došla! – a pesničko biće, pronašavši se u tom
dolasku, sebe sakramentalno vraća ljubavi, pesmi-i-Mariji. Zato ja, subjekt, Dragan,
čija svaka epidermalna ćelija, svaki molekul i reč
postaje receptor za ljubav, beskraj i Magnificat,