Ritam dolaska
ili
Blaženi samo tiho odu
Nije tek ma koji dan onaj u kome, ponovo, čitate knjigu poezije Ave Maria! Dra-
gana Boškovića. Iznova bliža, brža, milija, lepša, nežnija, potresnija, neuporedivija,
svoja, toliko svoja da se pred njom, kao pred dragim licem i imenom, ili kao pred „ne-
mogućom poezijom“, sve daljom i tišom, kritički refleksi iznova stidno povlače. Kao
nad tek rođenim bićem, nad njom, osijanog duha i očiju, treba samo, blagodarno i mo-
litveno, pojati: tako lepo, Gospode, lepo, lepo, leeeepooo... Kakva su komedija svi moji
kritički, ički, čki, ontološki, oški, ški, aparati, ati, ti, diskursi, rsi, si, analize, ize, ze. Kao
avioni od papira, podižu se, jedna po jedna deskripcija, zuje, promiču, ali na njihovim
krilima tek je po koje slovo, sve je drugo grafitni prah, pepeo, ništa. Usred Ave Maria!
osećam se kao najsitnija mušica, tek prispela u svet i bezglava od sreće, jer joj se po
očnim opnama prvi put razliva najprijatnija svetlost, ali koja o tome neće umeti ni
da zzzzzz onako kao što je Dragan Bošković ovde kazao zu-zu. Stoga tekst koji čitate
i nije okular za ovu knjigu, već samo oblak reči. Iza njega je, ipak, dovoljno radosti,
pred Ave Maria! , radi koje treba raskriti i to ništa sebe. A ova knjiga to može podneti:
Konačno, konačno me možete čitati kako hoćete! Ali mada je obnažena, jer obnažila je
sve, niko je nije razumeo, neće razumeti, niko.
Početkom januara 2017. godine pročitao sam prvu verziju pesničke knjige Ave
Maria!, čiji je radni naslov bio JHVH!. Ono što je godinu i po ranije, u zbirci The Clash
(2016) započeto, u novoj knjizi se ispunilo, jer je sve u njoj snažno i nepovratno okre-
nuto onom dolazećem, zrači tu onaj koji će biti tu. Usred ushićenja, osetio sam koliko
je teško govoriti o ovoj poeziji, jer je u času svoje prve objave, iako nedovršena, već
bila veoma posebno, nesravnjivo pesničko, emocionalno i metafizičko iskustvo. Na-
pisao sam, tada, poruku Draganu Boškoviću, kazavši da ova poezija „iziskuje mnogo
više od toga da se sećamo, ona traži da sve svoje okrenemo izlasku iz ovoga sveta“. Jer
u tome je njena probojna lepota: „Naše buduće u njoj već je prošlo i neko neslućeno
jutro Božje samoodredbe ’kao onaj koji ću biti tu’ sve vreme razarajuće i očaravajuće
dira u zenice“. Već tada je, dakle, knjiga Ave Maria! bila „i trijumfalna i setna, usamlje-
nička, opraštajuća, ali i ljubavna, ushićujuća, mistična i ironična, blaga i brza, eterič-
na i žestoka“! A opet, ništa od ovih reči nije moglo ni da proviri u prirodu tog prvog
čitanja, još manje da pristupi istini te velike pesme u nastajanju, kao što ni redovi koji
37