i došla bi, došla bi, evo je, Bogorodica, dolazi, doći će pesma,
evo je, tu, tu, došla je, Dođi, beBoooo!
Marija je tu, toliko blizu, divna i blaga, zapali cigaretu i dostigne ubrzanje lju-
bavi (trep!). Najbrža je od svih svetih (zuuuuuum m m m!), brža od svetlosti, jer je njen
tempo jednak proizvodu bića i događaja, poezije i odlaganja. Pesnik kog smo se naj-
pre odrekli (i to je u redu!) nije ni odlazio od nas, a dolazi sa Njom, samoproklamova-
no ništa koje se međutim, smanji i stane u malu šaku beskraja, u ljubav, u reči, jer
otpočetka, samo je reč. Boškovića nema, Ivan Dragan Marija u crvenim Starkama
seda u Mitsubishi i „tamo gde Dunav ljubi nebo“, skuplja lyrics i metafore, Disove oči
zvezda, izmaglicu Crnjanskog, nedelju Rastka Petrovića, i peva hardcore Salut sve
dok pesme ne postanu nevidljive i lepe. Ave Maria! može delovati i snagom agambe-
novske profanacije, obuhvatajući mnogo više od toga: ako se u ljubavi sve tako brzo
smanjuje, ovo kontrahovanje sveta izvan svake političke akcije kao da nam, kako bi
rekao Agamben, vraća taj svet „na korišćenje“, a ljubav pesnika, ljubav Bogorodice,
odjednom je tako lična, nesamerljiva i sačuvana na dnu kutije belgijskog keksa. Ave
Maria! ne profaniše sveto, ona ne ulazi u razgraničavanja božanskog i ljudskog, niti
anulira same te granice ‒ Marija je tu, ovde, u akordima susreta, u bas deonicama
bom-bom-bom-bom i solo iskoraku fiju-fiju-fiju-fit-fiifijuuu (dok nas pozdravljaju prate-
ći vokali Tekla, Janis, Etta James), i to nesumnjivo znamo, prepoznajemo po nežnosti
koju osećamo na jagodicama prstiju (u Njenom zagrljaju), jer tako čitamo, tako nas
je fatalno opredelio The Clash. Dok sve beži od čoveka, kako je pisao Crnjanski, evo
neuporedivog približavanja, otkrovenja prisustva, nežne posvećenosti.
Zamislimo da su ovi redovi napisani onako kako bi trebalo, staloženo i akadem-
ski odmereno, bez hermeneutičke zadihanosti i uzbuđenja. Ali, čak i u tim, ozbljnim
uslovima diskursa, potkrade se pokoja emfatična tvrdnja kako je ovo ili ono važan
trenutak za književnost. Sa tim šta je kome važno na preseku interpretativne intuici-
je i kognicije, i kojim će stilsko-jezičkim aranžmanom obznaniti trenutak te važnosti,
Ave Maria! Dragana Boškovića se posve mimoilazi, bez gordosti i buntovnog opira-
nja. Ave Maria! nam se događa, vraća ono što beži, i ono što je već tu, a najudaljenije
od nas. Obuzela nas je tiho (onako kako nenametljivo namiri kafanske račune), ali uz
trube Jerihona koje, za razliku od nas, nepogrešivo znaju sve o važnim trenucima.
36
Aleksandra Sekulić