cepu između svakog dana i jutra koje tek dolazi, ne samo da je otkrovenje Nečeg, ona
je gromoglasno izgovoreno i najtiše napisano volim te, sve vreme pevano, nazalno i
rock’n’roll. To volim te bez ironije, bez Ekovog naravno, volim te Marijino, clashovsko,
volim te svih nas koji smo odustali (iz ljubavi prema Ničem?) otkrovenje je nežnog
kao ultimativne posvećenosti, kao Nešto poezije i naše sve. Melanholija u zavetnom
pismu onog koji je toliko puta otišao, ne pevajući o smrti, jer šta je smrt naspram
Marije koja u nama sadi srca (drugo, treće, četvrto, neka rastu!), spram dlana male
šake u koju stanu i Te Deum i Samuraj Džek, odjednom je dakle, mirna spoznaja lepog,
nostalgija bez patetike, nežnost bez sentimentalnosti:
Da, da, lepo je bilo živeti ovaj svet, lepo,
i tako je lepo opet doći, nekako mnogo lepo,
drugačiji, dolazeći, iznenađen sobom,
tek prosjak, lutalica, beskućnik, ništa,
i neuporedivo lepo je što će me,
rumena od iskrenosti,
ona gledati tako milo, čudesno milo
(Uma Thurman ima ukus mafina od borovnice!),
lepa kao jutro, kao tog jutra dan, bila je, biće,
i tako je lepo osetiti, opet, i opet
(Samo da te osetim, samo sve!)
kroz pocepane rukavice jagodice njenih prstiju na licu, lepo je,
tako grčki, rimski, hrišćanski, bilo je, biće!
ATTENTION, PLEASE:
Konzerva je otvorena, a ni otvarač potreban bio nije
(She’s in parties, It’s in the can),
iako je i on, otvarač, bio lep, lep, tako lep:
a lepo je, Gospode, tako lepo, lepo, leeeepooo...
Samo sve je nepokolebljivo izabrano, otvoreno bez otvarača, neutralnost je,
dakle, simbolički izopštena, tu-dum!: nema kazne ni stradanja. Kroz blagost koja nam
ide u susret, Bogorodica i pesma stižu u istom akordu na samo jedan poziv, bez bola
i molitvene skrušenosti, očaja i nemoći, jer pesnik kada bi bio pesnik (jeste i biće) za-
pisao bi (i zapiše):
35