Biću tu kao onaj koji ću biti tu,
na litici buđenja, na uglu ulice
između očiju i ogledala, imena i tela,
biću tu, tu, ovde, kao onaj koji ću biti,
u zagrljaju Bogorodice, na njenim grudima,
doći ću, Bože, Dođi!, tek ću doći, miran i blag,...
Futur Ave Marije i potencijal The Clash-a (2016) zapravo su jedno vreme, domi-
nantno početkom, a prevashodno trajanjem.
Mir nastupajućeg sačuvan je celinom poeme, iako njen tonalitet naglašeno
oscilira i upravo zbog toga okružuje spokoj bića kao sklonište, kao sigurnosni pojas
simboličkog. Kapacitet znaka u Boškovićevoj poemi konstantno se uvećava i modi-
fikuje ritmom dolaska; ovde se prvobitno čuju i anđeli i istorija, Aleluja i Kraftwerk,
huk okeana, smeh Dženis Džoplin, sirene i zvuk brodova, škripa točkova (Bogorodi-
činog Mustanga) i dok je sunce ugašeno (klik!) sve se međutim, stišava s onu stranu
akustike, u blagu vest, u mirni izraz približavanja, u zagrljaj koji jeste. Zato je Ave
Maria! upravo u ritmu kanonada (Musha ring dumb a do dumb a da!) suma simbolič-
ke blagosti, objava jednog trep (i to ne „suviše ljudskog“) sa pesnikom koji ne skuplja
naše suze, jer ništa nas više ne boli i jer je ljubav najzad bez dijalektike. Marija dola-
zi, iznova, da ne bude ona iz srpske književnosti, već pozvana u vrtlog diskurzivnog
osvajanja, i nedostupna i odložena, stići će:
Samo ona više neće biti Gospa s oreolom,
niti će imati tri crvene ruže na grudima
(one su procvetale u srca),
i stvari će se smanjiti, biće tako male, i mi ćemo se smanjiti
(u ljubavi se sve tako brzo smanjuje,
ljubav je ono što može da stane u malu šaku,
trunčica, tek mrvica je ljubav),
i bićemo bubamare, koje samo očima jednom trepnu: trep...
34
Smatrajući kako ni filozofija ni psihologija nisu posvetile dovoljno pažnje feno-
menu nežnosti, Jirgen fon Kempski na kraju svog jezgrovitog eseja konstatuje: „Ako
je strah otkrovenje