jezivi galop smaknuća i akustični bekgraund:
Blaženi, kao Cohen, samo tiho odu!
Biću tu kao onaj koji ću biti tu,
tih ću biti, miran, pesma, onaj koji ću biti,
na predvečerje života nasukani kit, Strummer-ov sin,
a London će biti Beograd,
Beograd – Memphis,
Memphis ‒ Jerusalim,
a u pesmu će ući – toliko puta sam to ponovio – jedna prelepa dama
ona, da, da, ona, Bogorodica Beogradska, da
(Milena,
ja – Miroslav,
naša ćerka Milica
Nepobedivo srce, Mirjam),
i tepaću joj: Serpentine, mmhm, Serpentine, grrrrrrr!,
šapnuću joj, na uho, samo ime, njeno, svoje, ime naše,
a, ipak – ćutaću, psssst, ma, ššššššš,
ući ću na vrata sobe
(na vrata, kuc-kuc, knock-knock, na vrata),
jabuke će biti na stolu,
plava flaša i dve čašice rakije
(ne Smirnoff, ne crnogorska loza),
i kutija belgijskog keksa
(otvorenog dna otvaračem za konzerve,
: I on je bio lep),
i sve će menjati boje, agregatno stanje, ukus,
i brodovi iz luke će trubiti:
tu-tu-tu-tuuuuuuuuu!, psssst!, ljubi me!,
i koračaćemo (tup-zvec-tap-zvec) kao jagnjad
Serpentine...
Da...: Samo, tiho, odu...
Zato, idemooooo:
27