I pisaće u knjizi: nikada niko nije, niti će (Gospod će);
i piše: ne znam koliko, niko znati neće (Gospod zna);
i: samo tvoj sam (Gospod: Vaš sam!)
i: ne dam te, nikome, nikada (ni Gospod ne da!):
ne, ne, ne, ne, ne, n n n n nikadaaaaaa,
ni sebi samom, tebi samoj (ne dam te, Bogorodice!)
(Neka rastu srca, tako brzo, treće, četvrto, neka rastu!),
i: biću tu, bićemo, s nevinih daljina, s očima zvezda
(oh, dosadnih li, tako lepih metafora!),
s krajem sveta u sebi, s osmehom na usnama umesto reči,
koje peku grlo kao šumadijska brlja
The
a ja ću biti srećan, veoma, kao Isaija srećan,
bez straha, slobodan od sebe
(ništa sam, volim),
i biće mlad mesec, dva – stubovi koji podupiru noć,
i čuće se Kraftwerk, muzika novih, budućih, trećih bića,
a vi, bolesni i budni od srpskog jezika
(koji nas pretvara u malјe ispod brijača),
u epilogu ove drame dolaska, ove moje pesme
(pronađene u potonulom Disovom koferu),
slušaćete fijuk kometa, fiijuuuuu,
i dok drveće svetli u tami,
okrenućete oči ka meni, njoj, tim dolazećim bićima, biću tu,
kroz nemoguću poeziju o polupanima a živima
(Lose This Skin i The Magnificent Seven),
a reči, oh reči, pa da, biće vam u ustima med, u utrobi oganj,
i u želucu će vam se vino vraćati u grozdove
(koji će krasiti jednu od Dionisovih glava),
i budićete se obliveni znojem
(tvoj poljubac je tako sladak,
tvoj znoj je tako kiseo),
grčevito otkidajući dugme na pidžami.
23