i uzeću međunarodni Red letenja,
i zapitati se: Should I stay or should I go,
i tada, samo tada ću onu jutarnju zvezdu nad Beogradom, Berlinom
nazvati Marija, Tereza, nikako drugačije,
i tada više neću pisati o ocu, neću pisati pesme,
samo ću upaliti svoj brand new Cadillac,
i pustiću Merley-jev Survival, longplejku
(što od prethodnih slušanja pucketa kao vatra),
i neće biti jesen, nostalgija bez smisla,
i stići ću over the Rainbow Bridge,
na Patmos, u Kreuzberg, u Twin Peaks,
tamo gde dečaci nikad ne odrastaju,
tamo gde se mesečina ne vidi, ne čuje se ništa
(ništa osim The Sound of Sinners),
i klopaćemo naćos, krilca, pohovanu mocarelu,
i molićemo se Tudumu,
i „Aleluja“ ću prevesti kao „Lost in the Supermarket“
(Konačno, konačno me možete čitati kako hoćete!
Ova poezija se čita jagodicama prstiju!
Knjiga će vam u utrobi biti gorka, u ustima slatka kao med!),
i kliknuću daljinski – Remote control,
i u sekundi premotati celu svoju autobografiju
(Zašto, zašto, zašto uvek ispočetka?),
i, puna srca, mirno reći: Hvala, Gospode!
22
A pesma, ova pesma, tu je i tek će u svitanje doći,
obnažena, obnažila je sve
(: Što napisah – napisah!),
jer ona je samo ritam dolaska, ritam kanonada
(Musha ring dumb a do dumb a da!),
rodila je vetar, i nije rodila Boga,
samo je, lopov u noći, krala reči, razbacivala se sobom
(i niko je nije razumeo, neće razumeti, niko),