štekam kintu za pivo
(deca Istočnog Berlina su askete, deca grafita:
Kapitalismus ist ein Schweinsistem!),
sastavljam ovaj grad od kockica sa disco-kugle,
koje sijaju kao dečije oči.
A pisaću i tada, kada bih umeo, znao,
kožu, kožu ću prevlačiti preko mesta gde jesi i nisi (klik),
pisao bih da umem, da sam pesnik, a nisam,
ništa sam, volim, pisaću, biću,
napraviću neki jezički trik, tek mangupski štos,
a moji stihovi biće uragan,
a reči ostalih pesnika biće
ne porušene kuće, nego kese iz Maxi-ja
(koje posle bakice skupljaju, peru i suše na teresama),
a kada bih bio pesnik, jesam, biću,
taj tren, tako dirljiv, zapisao bih, pišem, zapisaću,
taj tren bi došao,
(a već je tu, došao je,
i to baš zato što nisam, ne znam, nije),
i došla bi, došla, evo je, Bogorodica dolazi, dolazi pesma,
evo je, tu, tu, došla je, Dođi, beBoooo!,
kao dažd, najezda skakavaca, olujna noć,
crveni polumesec na obodu čaše,
i više nas ništa ni mm razdvojiti neće
na još jedno jutro, život, jedan dan:
A brodovi, oni će prolaziti,
a lutalice, pa one će lutati,
a deca, deca će od kockica sklapati ovaj disco-grad.
18
I biću vetar, biću tu kao onaj koji će biti vetar
(One more time in the ghetto...),
i tišina velika će biti