Znao
(Sve se ubrzavaaaaaaaa!),
uz damar bubnjeva, tu-dum, trrrrrrrrr-bum-tup-csssssss
(Udri taj bubanj, Alfonso!
Izrastajte, srca! izrastajte, pretkomore!),
dolazila bi, idu starkice, dolazi, dolazim, hoću, evo me,
i zato biću tu, pesnik koji ću biti tu, timpan i doboš,
a nosiće me GBH-ritam:
cs-cs-cs-cs, tup-tap-tu-tu-tap-tup-ta-tu-tu-tap
oluja, spitfajeri u brišućem letu,
nosiće me Bogorodica, nosiće nas, ritam i bluz će je nositi
(Znao sam, znao da ću je sresti,
i da će vazduh biti trudan od Blagovesti...),
nosiće nas ritam koraka, hod
savršeno usklađeno zveckanje
poludobokih crnih cipela i tup-tap zelenih kripersica
(tup-zvec-tap-zvec),
i Bogorodica će me držati pod ruku (klik),
a cipele, crvene starke, će ići, dolaziti same,
a pesme, pesme, ove pesme, deca će naša biti,
ritam naših koraka, nerođene devojčice, deca
(tup-zvec-tap-zvec),
one će učiti da plaču, smeju se, plaču,
i to se neće pevati, to se – Ajmo, Lazo! – „ne poje“,
samo šumi, ššššššššššššš, kao more,
da, more, draga, more, nevermore, more
(A more, stakleno more, posta krv),
kao sedativ, ssssss, kao Atos, Sandinista, katana Samurai Jack-a,
kao hurricane nosiće bestraga i turiste i Srbe:
Odrastao sam pored vode,
sve mi je rekla, ja – njoj,
i zato živim gradove – a ljudi se dave u rekama,
i dok Beograđani prže roštilj – ima li besmislenijeg jela od roštilja,
šetam ulicama, Kreuzberg-om, idu cipelice, gladujem, šetam,
17