Himsom! Dobiću, moram nešto dobiti, mada i čuka
zvuči dovoljno, no Sveti Đorđe zna da nisam
materijalista, više sentimentalac, onaj najgori, onaj za
tronove i prijeme. Jedan snažan aplauz bi bio Mocart
za moje uši.
Kažu kad čovjek shvati da je na svijetu sam, svi putevi
su mu otvoreni i tek tad može da živi punim plućima, ja
sam znao da sam sam, samo nisam se olako predavao
da treba sam i da ostanem. Hari govori, dok pije sok iz
flašice u kafe Pandori, pognute glave nestaje u
vještački dobijenoj boji brusnice.
– Znaš, Zorane, pijem mnogo tečnosti, osam do devet
litara vode dnevno.
– Litara? Misliš čaša?
– Ne čaša, to je normalno, litara i to mi jako prija, vidiš
kako mi je lice čistije i bolje se krećem, da ne pričam
koliko bolje spavam. Marta se javila.
– Javila se, pa gdje je?
– Kod roditelja zasad, zatim odlazi kod novog čovjeka,
upoznala ga je u banci dok je plaćala račune za struju.
Znao sam da je trebalo da ja to radim. Hari se već
raspekmezio.
– Ne daj se, Hari, naći ćeš ti bolju ženu, samo treba
vremena.
-Vremena, koliko ima vremena da je Anja u Njemačkoj
s drugim, koliko? A vidi se, ne možeš ni ime da joj
izgovoriš. Patetični smo, Zorane, patetični kao one
pauer-balade osamdesetih.
99