– Hari, imali smo žene koje su nas voljele i mi smo njih,
da li smo mi uprskali, jesmo, da li to možemo ispraviti,
jebi ga , vjerujem da možemo.
Hari se smije neprovjerenoj ludosti.
– Molim vas, može čaša vode. Konobarica se
nasmiješila. Hari se otrijezni.
– Mislim da me želi, provjeriću.
Hari ustade i svojim potrkom veselog dječačića opkoli
nešto puniju konobaricu. Dala mu je broj i to stara
škola, na ruci ispisan.
– Još uvijek to imam, Zorane, dušmani mogu da me
mrze. Smije se glasno, ne znam zašto sam to shvatao
kao provokaciju, kao promašaj u ponašanju, ja to
nisam želio. Želio sam Lorejn, pisaću joj poslije, poslije
treninga.
Nova čuka kuca na ruci borca, u njemu još ima
vremena, koliko za Lorejn i mene, e to je već pitanje.
Rastali smo se ispred sale, Hari reče da će konobaricu
zvati večeras, hrabro od njega. Po muškim
standardima, neću reći očajno, to ne mislim, očajnije je
što ovaj pokušaj pisca nosi rukavice i pokušava da
obori šampiona u teškoj kategoriji da bi njegova
taština izgurala još jedan mjesec. Kasni plata taštine,
to kašnjenje nosi pobune nezamislive običnim
protestantima. Njih naš debeli Predsjednik ne bi
obuzdao ni svim kordonima poslušno tupavih
policajaca. Snaga taštine traži da se reaguje odmah,
efikasno i sa rezultatima, ne oprašta, sveti se, ima
100