Austrija Beč, Kosta Đ. Kalezić, svom unuku Zoranu S.
Kaleziću. Deda na kutiji naglašava. Nisam naslijedio
ništa od njegove pedantnosti. Deda i njegovi naglašeni
brkovi. Deda je odbjegli prvoborac, istinski seljak sa
vjerodostojnim ruralnim manirima, maltretirao ćaleta
u mladosti, mnogo pio, mnogo se kurvao, u suštini
ostao je takav i sad. U Beču živi sa Austrijankom našeg
porijekla, zovem je Helga, ali zaista ne znam kako se
zove iako sam par puta odlazio u posjetu.
Otpakovao sam kutiju i u njoj, pored stotinjak i kusur
evra, što je samo po sebi fantastično, pronađoh djedov
sat, automatik Omega sa blago oguljenom
narukvicom. Ne kuca. Protresoh ga i stavih na ruku,
paše kao da je uvijek bio tu. Deda Kosta, lafe.
Sletio sam niz stepenice i platio račune kod čuvara
zamka. Krivo mu je dok mijenja svježe izbrojane evre,
mrzi me, ali ni ja nisam zadovoljan s njim. Mirišem na
dugonogu Danku, na svježu ženu, dok se iza njega
kreće ormar kratkih nogu i rijetke kose. Pokušavam da
ne gledam, da nemam grimasu gađenja na prizor i
miris kaše iznutra. Toplo, vruće, sa njegovih vrata brak
izgleda baš onako kako sam se oduvijek plašio, para
pakla, fali samo iritantan plač djeteta, vjerovatno nije
mogao. Sa TV-a se čuo neki talent šou ili slično
populističko smeće. Odjurih uz stepenice sve vrijeme
gledajući sat.
Dedina čuka zna, vrijeme je za pobjede, sutra idem na
boks, boriću se kao Marvin Hagler sa Tomasom
98