Danka i dalje zbori nešto o Novoj godini i Milanu.
Milano me podsjeti na čiču koji gleda fudbalske
utakmice, dok mu žena Vanga zarađuje proričući
sudbinu. Možda je on sve vrijeme testira, tražeći da
mu pogađa utakmice, zabave radi i onda gleda kako
njene moći lome noge, sviraju penale, podižu kartone,
guraju uplakane fudbalere. O, kakvi su to mišićavi
fićfirići, nevjerovatno. Okrenuh se, ne znam kad
izgubih Danku, već sam na mostu. Sad da skočim s
njega i da imam odličan roman ovaj most bi se nazvao
po meni. Zoranov most, možda bi uklesali moja
stopala, ljudi bi se čudili, neki bi psovali moj postupak
nazivajući me ništavcem, kukavčem, osporavali moje
epohalno djelo lošim argumentima ispunjenim
gnjevom. Drugi bi me poredili sa svim onim prerano
preminulim tragičarima, branili bi me fragilnošću i
onom čuvenom: Možda on znade nešto što mi ne
znamo? Morbidni nonsens, nastavljam. Ćutim gore u
brda, gladan sam, poješću jednu konzervu sardine. U
uličnoj trgovini kupio sam crnu čokoladu sa najvišim
mogućim procentom kakaoa. Poslastica večeras,
dugujem sebi nešto. Lorejn je tamo, tamo gdje su
čokolade mnogo bolje, tako sam i dalje sam bez nje.
Sjećam se vremena kada smo zajedno koračali, ona bi
mnogo govorila, upijao bih njene riječi, dragocjene, još
uvijek su nasnimljene na mnogobrojnim trakama u
glavi, stara škola, u modernom vremenu ostajem
vjeran prevaziđenoj analogiji. To je moj problem,
95