iako stojim ispred ulaznih vrata kao vrbaski lunatik.
Shvatih to kao pozivnicu.
– Dobro veče, gospođo.
– Dobro veče, Zorane.
– Mi se poznajemo?
– Ti radiš kod mene, ja sam supruga…
– Pa da, nikad se ne bi reklo da je gazda Boško takav
sretnik.
Osmijeh se raširi kao dječiji zip-novčanik.
Nokija zavrišta.
– Danka ovdje, gdje si ti, ludače?
– Orijentir hostel, to ti je kod…
– Znam gdje je, blizu sam.
(Naravno da zna hostele)
–No, mogu li uzeti sobu, suprugo?
– Naravno da možeš.
– Izvoli ključ, trojka – reče to što senzualnije može kao
da predlaže u troje, skrivajući grubost glasnih žica u
godinama.
Danka uđe, raskošna kao i prošli put. Smiješila se
bezobrazno, mladalački, onako kako gazdarica nikad
neće moći, pogledom je prekori. Danka ignoriše to,
poljubi me sočno i pojuri uz stepenice.
– Ti si lud, znaš li ti ko je on, šta on može, ko su mu
prijatelji…
It’show time! Srce mi ubrzano lupa, uzbuđen sam,
duboko dišem, svojeglavi je spreman, toliko spreman
93