pištolj na planeti. S njim rešetam po emocijama, one
krvare kao poljske bolnice Krfa početkom dvadesetog
vijeka, nekako uvijek ostaju žive. Prazno burence čeka
da odustanu. Da li će se povući ili opet znaju da
blefiram?
Stojim ispred snobovskog restoran-kafea na sred
glavne ulice. Austrougaraska gradnja je otmjena, to
znaju i pokondirene tikve. Uđoh, narandžasto, sve je
naranžasto kao unutrašnjost istoimene voćke.
Prebiram pogledom po stolovima. Iako sam prikladno
obučen za ovo sijelo, osjetili su manjak novčanica u
mojim rukavima. Oni su to mogli da osjete, ti
kontroverzni biznismeni sa svojim kontroverznim
sekretaricama i stare utegnute bake sa kiselim
grimasama, njihove ruke su meke i glatke, onakve
kakve moja majka nikad nije imala. Prezirem ih. Pogled
preko stolova sam privlačio sebi i na samom ulazu, za
središnjim stolom, sa dugim svijećama i bogatom
gozbom sjedi Danka u nekom novom masnom krznu.
Gleda u mene postiđeno, dok njen debeljko