svjetla. Banja Luka izgleda impozantno sa starčevačkog
brda. To mi se dopada, ta fatamorgana prija
odbjeglom seljaku, o romantičnom bjekstvu u veliki
grad i pobjedničkom vraćanju. Vidjećemo to.
Žuti bus dođe, što je u Njujorku jelou-keb, to je u
Banjaluci žuti bus. Djevojke divnog lica sjede iza mene,
– … onda sam se skroz oduzela, popela sam se na
njegov auto i skakala… – ho ho jesi luda…
Kakva konverzacija, tjera na povraćanje, ova ho ho je
vjerovatno kćer predsjednika tamničara.
Izlaze na prvom sljedećem stajalištu. Uske tanke
presvlake su otkrivale savršeno izvajane noge. To me
podsjeti kad sam kao mali gledao u ženske čarape,
kartonska reklama tih socijalističkih komision čarapa,
te duge noge nepoznate žene, tad nije bilo Fotošopa.
Ko je ta žena, boginja Madona, rekli bi Italijani. Već tad
sam znao da ću vječno tragati za Madoninim nogama,
a Lorejn, Lorejn ih je imala. Bus se karakterističnim
tumbanjem spuštao do grada, prolazili smo kuće
zgrade, semafore, ljudi u gomili se mimoilaze. Hladno
je, ipak toplije no u stanu na Starčevici. Izađoh kod
Boske, kod krivog sata gdje svi dođoši izlaze. Potraga
za dobrom kafom počinje.
Hodam Gospodskom, blješte vatreni izlozi, bliži se
Nova godina, osjeti se kao početak gadne prehlade.
Sve žene koje mi dolaze u susret liče po nečemu na
nju, na to sam se navikao, kao na hendikep. Ranjen,
amputiran. Moj razum je magnum 44, najmoćniji
90