koji ih je rastavio. Hari nije spominjao male Harije,
meni nije padalo napamet da otvaram tu temu.
Na hodniku srećem predsjednika kućnog savjeta,
upadljivo čaprka po de golovskom grbavom nosu, ali u
njegovom nije bilo dostojanstva, ovo zaključujem bez
gledanja na korišten prst.
– O zdravo, komšija! Pruži mi ruku kojem je upravo
vršio kontrolu odvoda.
– Zdravo – nisam mu je otpružio, već izimitirah njegov
maloprijašnji postupak.
– Ho ho, pa svi mi to radimo, zar ne? – lažno se pravda
praveći grimase prodavača WC hemije.
– Ne, nego treba li ti neki harač ili nešto?
– Harač, ho ho (vrlo iritantan djed mraz) pa kasniš već
dva mjeseca od prošlog susreta, komšija, samo malo
Zoran S. Kalezić, zašto ovo S?
– Zato što znam ko mi je otac, vjerovatno bi i ti. Doći ću
kroz koji dan platiti.
Nastavih pored njega, nije govorio, prepustio se
iskrenosti, mrzi me, to me nije pogađalo.
Kako ta karikatura od čovjeka u tamno plavim dugim
gaćama korača hodnicima sa rokovnikom i sveskom
kao srednjovjekovni tamničar. Ako postoje bivši životi
predsjednik je čuvao Galileja u zatvoru i još bio sretan
zbog toga.
Svjež leden vazduh otjera imaginaciju predsjednika u
uskim štramplama i srednjovjekovnoj kragni. Čekaću
gradski kod groblja, grad je tamo dolje, dolje gdje su
89