Hari stisnu papučicu gasa, alfa glasno zaurla. U meni su
bile bar četiri ovakve alfe, nisam stiskao gas, zašto su
urlale?
*
Nisam pisao Lorejn još od incidenta sa porukama,
nokija je kriva, moram nabaviti ajfon, zvuči toplije, to
je već prijatelj koji te neće iznevjeriti. Finska ja hladna,
šta sam drugo mogao očekivati.
Osjećam blag napad panike, to pitanje: ŠTA AKO… šta
ako se ne vrati, šta ako ne dobijem novce od priče, šta
ako ne uspijem, šta ako padnem pred Šampionom kao
Nijemac pred Rusijom? Šta ako sam toliko prosječan
da ću zauvijek ostati u hostelu bez ijedne pobjede,
tamo za šalterom hostela blizu glavne ulice, na
raskršću, sa pristojnim mrakom za sve otuđene
parove, a ja ne želim biti otuđen. O, Lorejn, plakao bih
kao vrlo ružno dijete kad bih te samo zagrlio, ružno, ali
sretno. A bio sam ružno, ali pametno dijete, šta bi sad
učiteljica rekla da me vidi. Sve te pohvale nastavničkog
vijeća vrijede koliko i prazna konzerva sardine mačku
kod kontejnera kojem sam ostavio da je poliže onako
kako dalje nisam sam mogao, brzo je otišao oblizujući
gladan brk.
Misli o panici su prošle, izlazim, na radiju svira Ket
Stivens, to nikako nije dobro. Hari se ne javlja, treba
mu vremena da prihvati raskid s Martom. Ko bi se
nadao od Marte, izgledala je tako zadovoljno ušuškana
u njihovo leglo, nisu imali djece, možda je to problem
88