Vanga pljunu na šporet i pusti žabu kroz prozor. Ostavio sam deset maraka na stolu kao Juda svoje srebro. Sveti Đorđe, oprosti mi krivovjerje. Hari htjede da uđe u kuću, ščepah ga za lakat i gurnu u alfu 156, mada ne bih imao ništa protiv istoimenog šporeta. – Šta ti je, što si grub, treba i ja da … – Vozi! – Dobro, dobro … Hari postade crven i ono ćosavo rastinje još više dođe do izražaja. – Hoćeš da pustim neku muziku? – Zašto si joj pričao o Lorejn? – Nisam … Mislim, jesam, htio sam da je pripremim, da nađe najbolji lijek za tebe. Je li ti ga dala? – O, Hari, ludače jedan! Uzeh Vanginu kesu i istresoh je kroz prozor na mostu koji smo prelazili. Uključismo se na autoput za Banjaluku. – Znači, ti u to ne vjeruješ – Hari napuni oči vodom kao vještačko jezero pri dizanju brane. – Izvini, Hari, naljutio si me. Nisi smio da pričaš onoj ludoj babi o Lorejn, nisi. – Nisam mislio ništa loše... Marta, šta ću s Martom, Zorane? – Čekaj, Hari, budi strpljiv. Znaš, moje selo vazdušnom linijom nije daleko odavde, autoput ga siječe, zato sad ne možemo tamo. – Znam, Zorane, to znam.
87