Počeh da se smijem na hitro kleknuće ispred mojih
nogu.
– Tebe su, Zorane, izgleda opsjele karakondžule.
– Kara šta? – kikoćem se, što više pokušavam da
prestanem biva teže, čujem vrata. Hari vjerovatno
izlazi zbog mog nepoštivanja obreda, zaista, ovo je bila
velika glupost.
– Imaš urok, Zorane.
–Mislim da se to zove kurje oko, ali dobro…
– Da li te boli vrat?
– Boli kad se nažuljam na jastuku, što?
– Aham… Ona je otišla, Zorane, i neće se vratiti.
– Ko je otišao? – naglo se uozbiljih.
– Ona, sada je u Njemačkoj s drugim, oni ti rade o
glavi… Evo ti ova voda, vosak ću ti spravim da ga držiš
pod jastukom.
(O, Hari, budalo!)
Baš trenutak prije no što sam htio da pitam baba
Vangu da joj budem šegrt poče da se igra sa mnom i
mojom trenutnom situacijom.
– Moraš doći ponovo. Navukli su karakondžule na tebe
i one sa onim svojim buljavim očima i izduženim
rukama ti ne daju mira… – nastavi baba Vanga
jednoličnim pobjedničkim tonom.
Vidi ćoškom svojih sitnih blijedih očiju u tom
polumraku, vidi da sam ozbiljan, postiđen bolom i
ogoljen pred njom ne mogu da nastavim da ismijavam
ritual koji vodi kao nadmeni voditelj tok-šoua.
86