Sunce se ponovo rađa, kako dobar naslov, sve pohvale,
ludi gospodine. Nek Vam je slava!
Nakon mosta silazim do studentskog doma Nikola
Tesla. Razvaljeni kontejneri sa razbacanim smećem,
gomila vrana se halapljivo bori za prosute kokice.
Vrane, odvratne ptičurine, ispuštale su prodorno
kenjkav gak, otimale su se za plijen. Najradije bih ih
pošutao, ali prerano gledanje Hičkokovih Ptica me
uvijek držalo opreznim u prisustvu krilatih životinja.
Umjesto sunca koje me milovalo naspram mene se
pojavi on, grozničavo nasmijan sa milenijumskim
naočarima za vid. U istom odijelu kao i prošli put, sad
je imao i debeli Tin Ujević-kaput, sigurno ide na taj
misteriozni posao. Naježih se u trenutku, on sigurno
može da osjeti nervozu, to mu dođe kao profesionalna
deformacija. Ignorišem ga dok me prolazi.
Kako to da se srećemo? Otkud mu hrabrost da tako
postupa sa mnom? Čemu se smije?
Možda se poznajemo, možda misli da ga se plašim?
Trebalo bi ga pitati.
Brdo uništava pejzaž, penjem se, stajem na vrh
Starčevice iskapljujući flašu paradajza do kraja. Još
jedna pješačka pobjeda, groblje sam prošao. Aha, znači
tu ja stanujem.
Rovim po sjećanju prije no sam upoznao Lorejn. Nisam
siguran ko sam bio prije toga. Vraćam se u djetinjstvo i
vidim je na svim mjestima gdje sam provodio dane, čak
i one trenutke kad sam bio sam, pored mene stoji
80