Zubato sunce pobijedi sinoćnju hladnoću, tako da je
više krezavo, no što se čini zubatim. Hodam mu u
susret, osjećam se kao prvi čovjek na novoj planeti.
Ovo je mali korak za čovjeka ali... Odustajem,
gravitacija neće da se igra sa mnom. Šteta. Sinoć je bio
vikend, dokazi su tu. Nadomak Narodnog pozorišta
iščupan saobraćajni znak, tragovi kočenja, komad
plastike „opela” (ne znam otkud mi da je to baš
„opelov” dio). Skoro da sam je zaboravio, no zaboravio
sam mantru, tu Lorejninu poeziju, jedva se sjetih
sretna i zaljubljena kao san, dnevna mora, možda je to
zaista san? Ponovo upalih nokiju u džepu, finska kučka
je hladna, ćuti, stare frei poruke su tu, neću ih čitati.
Nije važno, sunce je na mojoj strani, skrenuo sam na
most koji mrzim, nije da sam se plašio da ću pasti ili da
ću skočiti s njega, ali taj Venecija most ima
nevjerovatno niske ograde, oguljen, izraubovan sa
kraterskim rupama na sebi podsjeća na ratove koje
nisam mogao dobiti, ratove u kojima nisam mogao
učestvovati. Banja Luka pati, ali mene ne zanima to, ne
smije da me zanima, zato mi smeta ovaj most. Stao
sam na sredinu, sunce se poigralo sa raščupanim
brezama, nešto dalje stoji neobično malo odjeven
ćelavac, fotografiše pejzaž pomodnim fotoaparatom.
Nije mi smetalo što i mene fotografiše. Drago mi je da
nisam jedini ovog jutra koji se divi ovom udesu
planete. Upijam ga u pluća, aždaje ga ne vole, hvatam
ćoškom oka neobično tanak Vrbas.
79