Pa niko nema veću moć nada mnom no ti, pretvaraš
me u bogalja sa istim žarom sa kojim djetetu daješ prvi
puding u životu. Večeras radim noćnu smjenu, radim u
hostelu Orijentir blizu glavne ulice, na raskršću, sa
pristojnim mrakom za sve otuđene parove…
Zašto da ne pišem, znaš, već pišem roman o tebi, biće
gotov kroz koji mjesec, vjerovatno u januaru, imam već
pola, imam dobar dio završen, urednici se otimaju oko
rukopisa, čestitaju mi, kažu da je to nešto novo, sad ja
ne znam... biće u Glasu.
Laku noć, Nijemice.
Poslao sam. To je to, trezor se zatvara.
Sjedim, ne mrdam, čujem svjetlo neonke iznad vrata
kako haotično zuji. Vrijeme prolazi. Gledam preko
upaljenog TV-a na pultu. Tišina, niko ne dolazi. Pet
minuta. Ona neće pisati.
Probaću da ti više ne pišem, ali ne prođe jutro, dan,
sat, prvi san da nema veze s tobom.
Send.
Message is sent.
Delivered to Lorejn.
Neka zna. Tišina, ponovo vlada tišina, ponovo olujna
bura duva nad Eskimima, stišala se nakratko, sad se
vratila sigurnija i jača. Čeljusti su drobile sitne crnačke
glave, stenju razularene monahinje pod Janjičarima
moje duše. Smrdi varvarski smijeh nad knjigama.
Aždaje one znaju, prilaze mi iznutra, pogriješio sam s
77