da mislim da je Lorejn tužna i da dok radi obične stvari
po njemačkoj kući (kako to samo ogavno zvuči,
njemačka kuća vjerovatno su se tako zvale lektire za
vijeme švapske okupacije u ovim brdovitim krajevima)
misli na mene, na moje najbolje trenutke, kao onda
kad sam samo otrčao do kupatila, oprao ga i vratio se
na nju spremniji i čvršći. Sami mramor, sami kamen i
samo željezo, Sveti Đorđe mi je svjedok, da imao sam
tih noći koplje! Imali smo nas dvojica dane pobjeda,
sad smo tako prosječni, bez Lorejn. Stavio sam ruke u
džepove, izvukoh kapuljaču na matoroj vijetnamci.
Pognute glave večeras idem do zla boga ili dobra đavla
ližući banjalučki asfalt očima.
Fanti ne mogu oprostiti Judin poljubac, nisam zvijezda
večeri, tako da moram da idem, da jurim, tamo, blizu
glavne ulice, na raskršću, sa pristojnim mrakom za sve
otuđene parove.
Napolju pada kiša, divno dosadna, ona što mrlja i
francusku šminku damama. Ispred sam vidio Danku u
bijelom kaputu s krznom. Ulazi u njemačko vozilo
crvene boje, divno. Nijemci, sve mi žene uzeste!
Ugleda me pri ulasku, vidjeh taj korak, tamne skupe
štrample krile su mišićave duge noge. Debeli čovjek
nije žurio u kola, vjerovatno nije mogao, gleda me na
kiši na koju nisam imao hrabrosti izaći. Nije me
prepoznala, samo je ušla u kola. Naiđe gradski, mirišu
krofne od pekare preko puta, mirišu kao krofne moje
majke kad sam kao klinac skakutao u mjestu čekajući
73