Kakav spektakl, Fanta sisa svog klinca, nevjerovatno,
skoro kao predstojeći meč.
Srednjaši
su
razočarali,
stilskim
vježbama
demonstriraše vještinu, ne i strast, pjetlići bijahu bolji.
U uglu primijetih kovrdžavu Danku, mog govornika,
sjedi s ćelavim gospodinom na terenu, u takozvanoj
VIP-loži. Dva stola od njih bucko Predsjednik liže viski
cereći se kao da zna sve pobjede i poraze ljudi sa
tribina, najvjerovatnije i zna.
Danka, to je znači taj direktor, ima ogromne vrećaste
ruke i skupu šatorsku košulju koja ne prekriva to.
Danka se smiješi, grli ga, ljubi u izbrijane obraze, dok
on zuri u Predsjednika. Mrak u dvorani, voditelj
najavljuje finalni meč Šampiona protiv navodnog fana
mudžahedina.
Prvo najavi Navodnog, svi su zviždali, on vojnički
podšišan, nezgrapan, tetoviranih šara po licu.
Posmatrao je s mržnjom uzavrelu masu.
Zatim voditelj prozva Šampiona, uđe sa maršem na
jednu divnu rijeku, ne tako originalno, ali za raju
učinkovito. Fanta otvorenih usta držeći zgrčenu flašu
uzviknu:
– Počinje!
Na