-Ma ništa, dobro, dobro.
Klinci su počeli prvi, podsjećaju na borbe pijetlova.
Crvene gaće mališan uništavao je plavog gaćonju, strah
i preživljavanje su bili dominantni na licu plavog. Fanta
i dalje stvara puter od kikirikija u ustima, mišići vilice
izgledaju kao od neke zvjerke koja žvaće sirovo fokino
meso. Sav narandžast zaista podsjeća na ogromnu
bocu Fante, to me blago veselilo.
– Idem po fantu, hoćeš ti?
– Ne, ne mogu, ne pijem to.
(kad ste u srodstvu)
– Ok.
Crveni bije plavog stjeranog u ćošak, iznuren, skoro
pred pad mahnu sitnom ručicom u ogromnoj rukavici,
pogodi divlju neman u bradu. Nokaut! Crveni nije znao
šta ga snađe, nije ustajao, plavi se drži na konopcima
zna da nije imao izbora, ovo mu je najvjerovatnije
zadnje takmičenje, nije našao svoj Hamburg, nije bio
bijesan pas, a nije znao kako da se napucka. To znamo
samo on i ja, bili smo isti, radili ono što smo morali,
satjerani u ćošak.
– Jedna Fanta, deda.
– Narandža ili aronija?
– Od aronije? Ne hvala, narandža.
Vratih se na sjedište.
– Daš ipak malo?
– Naravno – požurih da odvrnem čep.
69