paprika sa bijelim lukom, savršena zimnica. Pogledao
sam u telefon, čula se stara dobra nokija poruka.
Fanta, dečko s boksa zove na mečeve, večeras u
dvorani, boksuje i naš Šampion protiv nekog Sarajlije,
biće impresivno, navodno mali ne voli ovaj dio zemlje.
Javljam se, treba to vidjeti, uočiti mane za kasnije,
trebaće mi.
Spavao sam cijeli dan, sanjao sam nju. Lorejn je živjela
pored seoske škole, u snu sam sasvim mali, tihi dječak
kakav sam zaista bio. Čekam autobus na stajalištu.
Lorejn trči u sivoj haljini bez grudnjaka, ima crnu
talasastu kosu koja pravi savršenu kontru bijeloj
kartonskoj vreći koju nosi u rukama, trenom kad me
pogleda iz vreće se rasu brašno po njenom glatkom
licu, ključnim kostima i vratu… O, Đorđe sveti, anđeli
postoje, ali i đavli.
Fanta me čeka ispred dvorane. Smiješi se iz daljine
mašući rukom, gore daleko u vazduhu kao da sam
isplovio iz luke na prekookeanskom brodu.
– Zorane, ulazimo li, mili?
– Zato smo tu.
– Mečevi samo što nisu počeli.
– Uzeću nam vode.
– Ja plaćam, ti si platio pivo.
– Može.
– Evo i kikiriki, jedan džambo.
Deda prodavac uze novce za kupljeno.
67