vas, poslije bismo se bacilli u debele buržujske tepihe,
došli bismo skroz do Predsjednika, onda bi u njegovoj
rezidenciji prilikom dostavljanja, njega onako debelog
urolali u tepih kao kubanski tompus i bacilli u podrum
da se pasterizuje na par dana. To bi bilo nešto.
Otvorih koka-kolu ziro, sjedoh kraj pulta čekajući, svoje
pobjede možda? Lorejn neće doći, to mi sad nije
smetalo koliko smeta tik prije dizanja iz kreveta, to su
Tantalove muke, tad Lorejn kljuca hladnim suvim
kljunom. Možda ova patnja oslobađa, ne treba je se
plašiti, definitivno. Ustadoh i zagrlih vješalicu u ćošku u
to ime, miriše na limunov deterdžent, zar patnja tako
miriše? Vrata se otvoriše, par me čudno pogleda,
pomjerih patnju u stranu.
– Dobro došli, dragi gosti, u hostel Orijentir!
Izađoše, ona hitro zalupi vratima.
Ljubaznost nije na cijeni prvog decembra ovdje, blizu
glavne ulice, na raskršću, sa pristojnim mrakom za sve
otuđene parove… Upalih TV, film sa Hju Grantom,
nisam prebacio kanal.
*
Tamo, tačno tamo gdje sam nekad jeo gumenu picu, u
trenutku dok sam mazio misli osjećajući gađenje
prema serviranju pokušavajući ne gledati unutra da ne
vidim…
– Oprostite – reče tonom i osmijehom voditelja javnog
servisa.
– Izvini ti, nisam gledao.
65