Pola tri, osjećao sam se kao da je pet, tad je najteže,
tad je san prirodan kao vid otvorenim očima. Pao sam
pod pult na prljavo krzno zaboravljeno od noćne
dame.
Probudih se u pola sedam, čuo sam metenje, na pultu
sok od paradajza, progutah dobar gutljaj, zgrabih
ispisan papir, otrčah prema pošti. Tamo je sjedila
crnka, divnog struka, kukova i nogu. O, Đorđe Sveti,
pomozi!
Dadoh joj zapečaćeno pismo s adresom za Hamburg.
– Djevojka?
– Ne, sestri se javljam. Ljubomorna?
– Nisam, nasmiješila se.
– Imala si priliku.
– Imala, znači, više nemam?
– Kad završavaš?
– U pet.
– Dolazim po tebe.
– Važi.
– Važi.
– Zoran.
– Danka.
O Hvala ti, Đoko! Mangupski sam izašao vadeći krmelje
i sok od paradajza iz kese koji sam slistio pred vratima.
Nada je bitna, ništa manje no ljubav i zdravlje.
Zaplesah Alijev ples ispred, eskivirajući nevidljive
udarce Šampiona pred penzionerima koji ne žure,
trebaće mi to.
60