Obrve su joj pume u napadu, ne znam kako sam to
vidio.
Sjedili smo u Kastelini gdje kafa košta kao dvije u
Pandori.
– Mali princ, njemu se uvijek vraćam. Želim da
putujem, znaš još mi tako malo treba da završim
fakultet...
Govori tako dosadno, dugo, nepotrebno.
– … Izvršni direktor Viole koja pravi sve one papirne
ubruse iz Beograda, upoznala sam ga u klubu i on misli
da sam prava za mjesto izvršnog direktora
marketinga...
(Prije no si legla s njim, pretpostavljam)
– ... Tako mi treba, to je bilo prije dvadesetak dana, još
sam uzbuđena.
– Čujete se?
– On je u lošem braku, znaš, zvao me da dođem u Be
Ge…
(znao sam, divne noge nisu nosile divne misli)
– … I sad mi se ti desi, ništa nije savršeno, šta ću sad?
Smijala se usiljeno teško sjedeći na mjestu. Miriše na
tucanje, par starijih tipova je slinilo po prekaloričnim
kolačima zijevajući pod sto, hipnotisale su ih njene
konture. I dalje govori bez prestanka, počeo sam da
zamišljam zvučnik od njene crne kovrdžave kose, zatim
one dvije pume su izrastale u jednu veliku koja me
nešto pitala.
61