ambarima. Kokoške su se čudile našem dolasku, dijelio
sam impresije.
– No, Hari, vidim gužva kod Vange danas.
– Idemo, ako nismo pogriješili kuću, ali ne bih rekao,
ovako je pisalo na forumu Trećeg oka. Hari pogledom
traži nepostojeću reklamu, negdje istaknutu pred
prilazom.
– Đorđe – šapnuh sebi u njedra.
Pokucali smo na kapiju, nakon lupkanja metalnim
ključem izađe smireni čiča blago nagnut na lijevu
stranu i pozva nas rukom da uđemo.
– Ti prvi – gurnuo sam Harija na vrata.
Pogleda me uplašeno.
– Ponašaj se.
– O, hoću. Vanga je Vanga.
Ušli smo u odvojenu ljetnu kuhinju, tipičnu za selo.
Deda bez riječi sjede pred Orion televizor gdje je
utakmica bila u toku.
– Ko vodi? – Hari me bocnu laktom u bolno rame.
Smrknuh se na dedu u trenutku.
– Milan – reče deda glasom policajca.
– Lijepo, Milan je institucija – Hari se loše pravio
znalcem.
Deda se okrenu i nastavi gledati TV.
Sjeli smo za drvenu ugaonu.
Sviruckao sam nevidljive tipke po stolu, Hari se plašio
mojih kompozicija, sjekao me žmirkajući očima.
54