se okupili manje dobri borci tvrdih vilica i slomljenih
noseva. Zdravim osmijesima odobravali su njegove
kratke rečenice.
– Zoka Nokaut se vratio!
Narandžasti, najniži, dobaci. Svi su se smijali, osim
Šampiona, nije mu drago što me vidi, nije sumnjao u
svoj tron, ali bez obzira na to što me razbio, ja sam
mrlja njegovom ugledu neprikosnovenog borca.
– Pazi ga što je smršao, sve pohvale, Zoka – dodade
Fanta.
Pređe na moju stranu, izdvoji se iz mase, mislim da me
zaista cijeni, rukovali smo se, ostalima sam klimnuo,
bila su šestorica sa Šampionom. Ušli smo u salu.
Trener vježba malog Cigu, klinca od devet - deset
godina na fokuserima, stariji Cigani su posmatrali tiho
mrmljajući u bradu.
Mali snažno udara u fokusere, ali bez koordinacije,
momenta, distance, kretnje. Trener vješto skriva
razočarenje na lavljem licu, gubljenje vremena zbog
besplatne sale, ali što se mora mora se.
Obradova se kad ugleda svoje borce, mene nije
primijetio.
Presvukli smo se u svlačionici.
– A sad revanš! – zagalami jedna od hijena gledajući
čas u mene, čas u Šampiona. Prećutali smo obojica ovu
opasku.
– Nije to za svaki dan! – dobaci moj general Fanta!
Neki bi ga nazvali prebjeglicom, izdajnikom, ali mislim
45