Lorejn, žao mi je, ovaj put si ti izabrala, nemam
problem pratiti ženu kao vođu puta, možda te Sonja
odagna.
Mrtvi četvrtak na poslu, očekivao sam asistentkinju
večeras, onu što dolazi s profesorom na stimulaciju.
Profesor je gostujući u Banjaluci i u njenom tijelu. Ima
ukusa profa, ona je bombon BL univerziteta. Odagnao
sam prljave misli i upalih TV. Zatekao sam našeg
Predsjednika u političkoj šaradi s lokalnim novinarom.
Dvometraš, isfoliranog prostog jezika i bez manira,
predsjednik vrijeđa gledaoca dok mu postavlja pitanje
o izgradnji puteva.
– Ne seri – reče naš Predsjednik, zatim nastavi sličnim
tonom. Kakav nedostatak ukusa za politiku, za služenje
narodu ili sam previše naivan. U mom selu bi ga izveli
na crtu ispred kafane gdje svi piju pivo iz gajbe i dobro
ga naklepali za takav rječnik. I sam bih ga izazvao, old
skul, zavrnutih rukava i stisnutih pesnica, dok drugi
navijaju razbio bih ga sa dva direkta ispred prodavnice,
već u prvoj rundi pao bi tom ogromnom glavušom na
pod i sve prazne gajbe bi se zaljuljale. Iako je
prezidente nešto krupniji i viši od mene izgubio bi
titulu, ali ne, gospon, imam ja već izabrane bitke, tebe
će već neko klepiti po nosu i biće to samo tvoj lokalni
zemljotres zavidan po Rihterovoj skali.
Vrata se otvoriše, asistentkinja zapuha u ruke.
– Dobro veče.
– Dobro veče, i te kako.
32