malo donjeg veša da nas povremeno dijeli u pauzama
divljih odnosa.
Okretao sam se za mladim službenicama na ulazu u
poštu. Gladan sam, žedan žena i njihove utrobe. Pored
mene prođe zanosna crnka uskog struka i uvijenih leđa
unazad, osjeti šta je probudila u meni i ispod sve te
šminke naziralo se rumenilo. Priđoh njenom šalteru
čim je sjela. Pogledala me crnim očima sa toliko mraka
za još trinaest Banjaluka. Predao sam dvije koverte sa
naznakom za konkurs i jednu za Hamburg. Izbjegao
sam uobičajene službenice zbog ovog plijena.
– I? Preporučena ili obična?
– Ti si sve samo ne obična. Ovo bi srednjoškolski, ali
nisam imao ništa drugo u rukavu, možda pola flaše
paradajza.
Nasmiješila se i kucala na prevaziđenom službenom
računaru: PREPORUČENA.
– Dvadeset sedam maraka i trideset feninga.
– Sa zadovoljstvom, gospo, evo, dokad vam je smjena?
Preporučio bih vam kafu u društvu interesantnog
noćnog radnika hostela Orijentir.
Ponovo se nasmijala: Zapamtiću to.
Prijatno odbijanje, bilo je ok, to su nijanse, ostavio sam
trideset maraka, sportski sam prihvatio odbijanje.
Ponekad je divno odbijanje bolje od traljavog
prihvatanja, šta ti misliš? Pitao sam praznu flašu soka
od paradajza koju sam eksirao ispred pošte.
29