– Bog dao, bog uzeo, bako, sin vam je juče poginuo, na Ozrenu, pravi junak, moje sa... Morao sam istrčati, uspio sam poluokružiti kuću i kod omanjeg plasta sijena prekrivenog najlonom Unprofora povratiti iz sebe enormne količine pasulja. Nakon nekoliko grčeva znoj se prosu po licu( zakleo bih se da sam to jutro doručkovao narezak). Žurno sam se vraćao u kuću kad se ispod vinove loze našao tanjir pasulja koji se pušio i baka kako ga servira: – Uzmi, sinko, da se ne ohladi. Zatim je stala kraj mene u svoj svojoj tišini, čudnoj spokojnosti i bezvremenoj crnini. Teškog pokreta i zgađen sjedoh ispod vinove loze. Kroz krošnje prži sunce u odsjaj metalne kašike, to me tjera da žmirim dok na silu trpam go pasulj u sebe. Gutao sam ga zatvorenih očiju, polivao se po bradi, po uniformi, bijelom opasaču, hladan znoj je kapao niz lice. U uglu oka stoji baka, a ja kao prokletnik žderem pasulj. Davio sam se, sunce je uporno pržilo, ne znam kada sam osjetio da udaram kašikom po praznom tanjiru, pasulj je nestao, ni bake više nije bilo. Vratila se u kuću ili je u svoj toj vječnosti crnine iščezla u nešto novo? – Ona je sigurno iščezla u nešto novo – rekao sam sebi, sjeo u ladu i krenuo. Cecu više nisam palio, pasulj sam na prvoj krivini povratio, eto zato, zato ne volim pasulj, ni Cecu. A ovo
27