Zamisli samo kako je griliti se u krevetu pored
ogromnog prozora i mekane deke.
Žao mi je što tvoje divne koalaste oči izgubiše vid.
Poslao sam, tete u pošti su se smiješile kao tinejdžer
na porno-sajtu. Divno, bajno, zvao sam Harija na
klopu, u restorančić u Boriku Mrkvica, tu služe zdravu
hranu, tu se hrane šampioni.
– Zašto me zoveš ovdje? – siktao je Hari.
– Šta ti je s okom?
– Ma ništa, na boksu, sad sam bokser, Hari.
– Kako, kako si ti? Kakav boks? Unezvijeren kao
vjeverica me posmatra, dok žvaćem bavarsku kiflu sa
ćuretinom.
– Odlično, moram samo da se osvetim ovom divljaku i
na vrhu sam svijeta, Hari.
Smijao sam se, više zbog pisma koje je sad odloženo na
hrpu i čeka da bude raspoređeno za Njemačku. Kolika
je vrijednost tog papira, tih napisanih redova plavim
naliv perom koje sam poslao Lorejn. Sva ta kompozicija
slova i rečenica su moji vojnici, pretorijanci ispred
pješadije tamo nekih švapskih varvara. Lorejn nemoj
biti Helena, nemoj biti…
– Gdje si ti otišao? – pita me Hari nad praznim
tanjirom, smrknut.
– Tu sam, lafe, tu.
– Ovo je malo, suvo i skupo, šampione, zagledao je u
račun Hari.
21