Prema kritičarima roda i seksualnosti, potreba
(heteroseksualnih) muškaraca da stalno dokazuju i
izražavaju svoju muškost, definiše se kao “falusni narcizam”
i često je prisutna u konvencionalnim književnim
reprezentacijama muškarca, koji se u demonstraciji svoje
muškosti nerijetko svodi na figure ratnika (Zoran kao bokser
osvetnik), ljubavnika i oca, ali oca koji nije roditelj nego
inseminator (Zoran koji “uzima” Lorejn i glumi stvoritelja).
Iako Gatarićev roman na mjestima rizikuje da kroz vješto
verbalizovan sarkazam skrene u nerazumijevanje i
opredmećivanje ženskog pola, on takođe unižava vlastiti
ideal muškosti kroz sveprisutnu parodiju i samoironiju,
kojom se autor podjednako podrugljivo naslađuje kao i
proizvoljnim definicijama ženstva, posebno u slučajevima
gdje Zoran ne može da postigne erekciju. Igre riječima i
neočekivani jezički sklopovi u tragikomičnim situacijama
obilato se koriste protiv samog naratora, koji samoironiju
koristi kao sredstvo samokritičnosti, defanzivnosti, ali i
konzervativnosti, što se nabolje vidi na kraju romana, gdje
nije sasvim jasno da li se Zoran K. vraća tradicionalnim
vrijednostima svojih predaka ili parodira iste, ismijavajući
vlastiti povratak poraženog ratnika.
Nakon što zaista i dobije izdašnu lokalnu književnu nagradu,
koja mu pomaže da otputuje za Hamburg kako bi svoju
182