Iz ovih razloga, neki od kritičara i kritičarki bi požurili da
detektuju tragove mizoginije u Gatarićevom romanu.
Međutim, koliko god autor sadistički uživa u seksualizaciji i
objektivaciji žena, toliko i mazohistički raskrinkava i
opovrgava vlastitu muškost, zadajući niske udarce svom
naratoru.
Anksioznost vezana za realizaciju maskulinog identiteta
često je vidljiva u radovima savremenih pisaca mlađe
generacije.Ona se veže za pojam muškosti, kao i njene
reprezentacije u društvu kojem su uzdrmani patrijarhalni
temelji. Definišući muškost kao “kamen, granit i željezo”,
Gatarićev narator ideal muškosti vidi u hemingvejevskom
stoicizmu kao kodeksu muškosti koji zaobilazi navodnu
patetiku ljudskih emocija. S druge strane, isti narator je
ispočetka zaronjen u duboke emocije iako sve čini kako one
ne bi isplivale na površinu. Negdje u sredini romana, on
strogo, ali i ironično izjavljuje: “Ko god je patetičan i osjeća
se muškarcem, pod hitno kastracija, bez anestezije…” Zoran
na taj način daje do znanja da svaka naznaka izlaženja iz
okvira društveno propisanih rodnih binarnosti, gdje se,
između ostalog, muškarcima pripisuju stereotipno definisane
osobine žena, može i treba da bude kobna za muškarca,
posebno onog koji poklekne pred osjećanjima.
181