muškost pred Lorejn predstavio u punom svjetlu, Zoran
nastavlja da se ponaša kao psihopata i doživljava neuspjeh.
Zauvijek bez Lorejn, poražen kao bokser, još uvijek student
i definitivno bez posla u Banjaluci, Zoran se vraća u svoje
rodno selo, čime se naizgled zatvara krug putovanja junaka,
koji napušta roditeljski dom (u ovom slučaju, mamu kao
prvu riječ i oca kao potencijalnog valorizatora njegove
književne karijere), kako bi se vratio kući sa novim
spoznajama. Zanimljivo je da Zoran dramatičan poraz
muškosti preokreće u vlastitu korist, pošto upravo povratak
kući nagovještava realizaciju započetog. U primarnom
okruženju, narator napokon orgazmira i više nema blokada,
ni psihičkih ni fizičkih; on istovremeno “živi knjigu” i svoje
tijelo, a ne kroz njihove nerealne predstave.
Ovdje može da se postavi pitanje u kojoj mjeri autor
insistira na retradicionalizaciji društvenih vrijednosti, barem
sudeći po religijskim simbolima porodične idile koji se na
izvjestan način nameću kao duhovno rješenje posrnulog
sina. Ipak, imajući u vidu kontinuitet samoironije, sarkazma
i seciranja društvenih negativnosti, roman više nastoji da
ponudi hrabru, osviještenu ličnost koja se čisti od
negativnosti, pogrešnih sudova i odluka, tako što anulira
svoje amaterske neuspjehe i započinje sljedeću fazu života
iz novih osnova, koje mu donose iskonsku sreću i plodove.
Paradoksalan i razigran u svojoj namjeri da što detaljnije
predstavi, ali i dekonstruiše društvenu sliku svog vremena,
183