Ćaća i mater se gledaju zaljubljeno i to je jedna od
najljepših stvari koje su moje oči vidjele. Umalo se
nisam udavio pasuljem, halapljivost je grijeh, kažu.
Starci iz komšiluka su došli da vide konja, htjeli su da
vide i mene, ali ćale objasni da je jedan lipicaner za
gledanje dosta. Majka ga tuče po ramenu, zatim ljubi u
obraz, to me čini sretnim. Treći dan ne mogu
razlikovati nikako drugačije osim po tome što mi je
majka donijela palačnike sa domaćim džemom od
šljiva u sobu. Pojeo sam četrnaest komada i popio
zeleni čaj.
Snijeg pada identično sve vrijeme, to smiruje nervoznu
narav opčinjenu pisanjem. Prsti me bole u zglobovima,
ukočeni nad tastaturom. Mašem povremeno
dječacima sa ormara, imam oružje kao i oni. Sad sam
treći musketar, činim dobro, dajem nadu na svoj način.
Ušao sam u četvrtu glavu, moj život u Banjaluci, sve
opisujem, sve kratke priče o Lorejn i meni, svoju gadnu
narav, težinu muških ratnih igara kao bokserskih
rukavica koje me nabijaju u pleksus.
Ne znam da li sam spavao treće veče. Sišao sam i
popio kafu sa roditeljima u zoru. Išli su do Dervente
kupiti sedlo za konja kao i vitamine od veterinara.
Donijeli su mi i polovan štampač sa hrpom papira u
podne.
*
173