Ne mogu reći da je vrijeme prolazilo, Božić je došao tiho, otišao sam u crkvu, tad sam imao više od pola romana. Upalio sam svijeće u kapeli i pomolio se kratko pred ikonom Đorđa svetog. Pomolio sam se i za nju. Nisam osjećao ništa osim napetosti kako završiti knjigu. Prošlo je nekoliko dana neprimjetno pred laptopom, živio sam knjigu, kucao posljednje stranice. Pravoslavna Nova godina se čuje u mom selu po pucnjevima i petardama iz susjednih sela. Četrnaesti januar, ponoć je uveliko prošla, čestitali smo jedni drugima ulazak u novu godinu. Dva su sata, kaže Kostin sat. Supijan sam od Crnog Đorđa sa novogodišnje večere. Moji spavaju u prizemlju u trenucima kad završavam roman u potkrovlju kuće Kalezić. Više nemam podlive na licu, nemam plava rebra, koljeno me ne boli, kita je normalne boje, ali nisam više ni blizu bokserski vitkom stasu. Dok opisujem posljednju viziju Lorejn prije riječi kraj, iako se nisam ni na tren dodirnuo iz njega je izašla slatkostrasna tečnost. Nakon što su se noge protresle od dugo nedoživljenog orgazma, tiho sam zajecao i nastavio da plačem.
174