Uzeo sam lopatu iz drvenog ambara. Nakon što sam
napravio raku, ubacio sam mrtvo tijelo mog jedinog
preostalog saveznika, keruše Uše.
Nisam uspio, kerušo, imao sam najbolju namjeru, ti si
iza sebe ostavila štenad, neki ne ostave ništa.
Pokrio sam je crnom kalezićanskom zemljom, to je
dobra zemlja da budeš njom prekriven.
Uđoh u kuću, prekrstih se na ulazu kod ikone Belog
anđela, omiljene ikone mog oca.
Majka na moje viđenje se zaplaka kao i svaka majka
nad ovakvim sinom, zatim me izljubi: – Pa sine, šta bi,
šta ti se dogodilo?
– Ništa, mama, sada je sve u redu. Smiri se, dobro sam.
Već je počela da glumi zdravstvene probleme od moje
neprijatne pojave. Kuća miriše na svinjske kotlete,
pekarski krompir i upržen crveni luk. Glad u meni
proradi kao požuda.
– Sad ćemo jesti, sine, idi operi ruke. Jao, baš si puno
smršao – lupi rukama u tužni aplauz.
– Pa od čega, da nisi bolestan? Da se ne drogiraš, kuku
meni? Da nisi nekom dužan? Ko te tukao? Šta ti se
desilo? Pa ti si uvijek bio dobro dijete.
– Ništa, mama, pusti me, idem se okupati.
Skinuo sam uniformu iz bitke sa sebe: pantalone sa
mrljama od hamburškog travnjaka izderane kod
Orijentira, skinuo sam gaće umazane kremom protiv
herpesa koji po izgledu vragolana još nije prošao.
168