Skinuo sam i kaput izderan i umazan pokušajem spasa
sokom od paradajza.
Moram početi ponovo, ušao sam u vrelu vodu,
povratak u fetus stanje i u toj lažnoj utrobi zaspao.
Voda je bila mlaka kad sam čuo kucanje.
– Sine, ručak je na stolu. Kucanje se nastavilo.
– Stižem, mama.
Ustao sam iz kade, obrisao se peškirom sa vješalice za
ruke i osvježio ga kremom. Rebra su neboplava i blago
izgrebana. Obukao sam očevu bijelu potkošulju, on je
mnogo krupniji od mene, tako da se potkošulja ponaša
kao kratka haljina. Nevjerovatno, oduvijek sam mislio
da sam krupan dečko, zapravo sam još uvijek samo sin.
Majka je u trpezariji iznijela tepsiju kotleta, oval
masnog domaćeg sira, feferonke, vreo pekarski
krompir na velikom ovalu preko kog se topio kajmak.
– Reci nam, sine, šta se desilo? Majka je još izgledala
plačno uplašena i zabrinuta.
Navalio sam na meso bez odgovora, trpao sam
krompir sa kajmakom ne stavljaljući ga u tanjir.
Prokleto gladna usta su umazana kajmakom i mašću
od svinjetine. Teško žvaćem meso zbog falične vilice,
ali to je slatka bol, ne smeta mi. Odgrizem pola
feferonke, osjećam majčin pogled na sebi, dok ćaća
odveć uljudno jede.
– Pusti ga, Milice, da jede, bitno je da je tu. Neka se
odmori – izusti otac odvažno između zalogaja.
169