Divna slika, ograda je urušena i stara, no moj ćaća radi
na njoj, a to znači da će biti popravljena ili će on lipsati
radeći. Požurio sam preko njive, glumeći čvrst hod
rimskog legionara pri trijumfalnom povratku u Rim, sa
plijenom.
– Šta ti se desilo? – pita me namrgođen, Cezar se nije
zbunio Potemkinovim hodom.
– Sitne razmirice, sad je sve u redu.
– Jesi li ostao dužan? – gleda me prodornim očima
sokola.
– Mislim da su dugovi na obje strane.
– Izljubili smo se triput, nakon snažnog stiska rukama.
– Koliko ostaješ, mali?
– Ne znam, neko vrijeme.
– Šta je u kutiji?
– Pas.
– Fakultet?
– Biće.
– Popravljam ogradu, možda opet nabavim konje.
– Bilo bi lijepo. Gdje mama?
– U kući je, pravi ručak, očekivala te, još jutros.
– Idem da je pozdravim.
Otac se vratio ogradi.
Tu ispred porodične kuće otvaram kartonski pretinac
da izvadim kerušu napolje. Ne znam da li Sveti Đorđe
ima kontrolu nad tim, ali njena duša zaslužuje dobro
mjesto.
167