kad lisac uleti u kokošinjac, i ja, viknu pronalazački,
počuvaj se od toga, mom komšiji preksinoć podav’lo
sve piliće. Popljuva me davljeničkim zadahom.
– Ako, budem.
– Šta ti je to u kutiji?
– Lopta.
– Lopta ti smrdi k’o ker.
Prećutao sam tačnost pijanog vozača, zaista krznena
lopta je vonjala kao ker. Ušli smo u Kaleziće, nebo je
sivo nad očupanim granama, miriše hladna priroda i
pored duvana i rakije. U Kalezićima više nema nikoga,
većinom starci i vikendaši. Siluete ljudi se ne naziru
ispred starih kuća u reljefnoj daljini. Izlazim na
raskrsnici nedaleko od porodične kuće. Zahvaljujem se
vozaču.
– Pozdravi ćaću od Bore Tunguza. Pasat otprdi u
daljinu boreći se sa sljedećom krivinom.
Između asfaltnog puta i prečice preko njiva, izabrao
sam drugo. Hod po njivi prija kljakavom koljenu,
izgleda da će zacijeliti uskoro, a keruša je lakša za
nositi. Nažalost, oko je još uvijek blago zatvoreno i
plavo kao spotovi Olivera Dragojevića, ali šume, šume
su lijepe kao dobri, mršavi ljudi i mašu svojim granama
ovom ranjenom, poraženom čovjeku koji nosi jednu
polumrtvu mater. Vidim naše imanje, otac popravlja
ogromnu drvenu ogradu što nas okružuje, onu gdje su
nekad konji trčali.
166